Marija Joković   učenica I. razreda gimnazije

Škola iz žablje perspektive

Na samom početku htjela bih se unaprijed ispričati svim žabama koje to nisu i svim onim koje to jesu ali im se ne sviđa. Moja usporedba nema nikakvu namjeru uvrijediti štovane kolege učenike, već je izabrana kao «pjesnička slika».

Škola, školovanje, obrazovanje, odgoj, podučavanje. poučavanje,učenje,»bubanje», neučenje, nerad, loše radne navike, koncentracija, slaba koncentracija,pamet, glupost, poslušnost, zainteresiranost, nezainteresiranost, loš, dobar, odličan, glup, pametan, kreativan, tup,... neki su od pojmova s kojima se već od djetinjstva počinjemo susretati, naročito ako uspijemo prisluškivati razgovore odraslih o nama.

Škola nas uzima u dobi od 6 ili 7 godina života. Otada započinje nova dimenzija našeg postojanja, a naše osobine uz one dotadašnje fizičke i karakterne poprimaju i neke od gore navedenih izraza. Osim novih osobina dobijamo i plaću u obliku ocjena koje su  mjerna jedinica naše vrijednosti. Za roditelje postaje sve manje važno kakva smo osoba, a sve više kakve su nam ocjene, za učitelje je važno kakva smo osoba i znaju cijeniti naše pozitivne osobine, ali ih o njima nitko ništa i ne pita, već jedino što ih se pita to je da ocijene (plate) količinu našeg znanja iz pojedinog predmeta (naglasak je na količini). I tako s vremenom kako prolaze školske godine naša okolina (roditelji, rodbina, susjedi, prijatelji,...) sve više nas promatraju kroz uspjeh u školi pa se stječe dojam da je škola najvažnija stvar u životu i da je biti roditelj odlikaša ostvarenje svih roditeljskih snova. Osim navedenog, kako prolaze godine tako se i povećava količina znanja (i neznanja) i predmeta koje učenici moraju «prožvakati» (naglasak na moraju).

I tako se vrijeme provedeno u školi pretvara uglavnom u traumatično iskustvo. Od silnog «moranja» gubi se htijenje, od ambicije i nezdravog rivalstva gube se brojna prijateljstva, od mase gradiva gubi se značaj i ljepota nekog predmeta, pa se čini da je u današnjoj školi vrlo prisutna uzrečica

«OD ŠUME NE VIDI STABLO».  

 Motivacija kao bitan element za zanimanje o bilo čemu i za bilo koji posao vrlo je važan preduvjet za učenje a nama se nude ocjene kao jedina motivacija, što je prilično apsurdno jer ne mora svakome ocjena biti mamac na koji će se uloviti za proučavanje neke građe. Motivacija treba probuditi zanimanje za nešto, a ne obećavati korist jer onda više nije motivacija već ucjena.

«Ako ovo naučiš dobit ćeš dobru ocjenu!» zaista sliči ucjeni. Znanje bi ipak trebalo imati puno veću vrijednost u svojoj upotrebi, a kad ne vidiš zašto ti treba i ne pronalaziš u njemu radost onda se gubi želja za njime.

 Sve nam je servirano, sve je napisano, sve su već drugi prije nas proučili, zapisali, otkrili, izmislili i na nama je tek da sve to upijemo poput spužvi i onda kvalitetno odrecitiramo. Ne njeguje se istraživački rad i kreativnost. Ako se pokušamo sjetiti nekih lekcija iz osnovne škole za koje smo dobili peticu možemo jedino konstatirati da ih se podjednako loše sjećamo kao i onih za koje smo dobili dvicu ili tricu. Ali na nama nije da mislimo, već da repriziramo . A to je tako dosadno!

Kad ovako iz žablje perspektive sagledavamo situaciju i pokušavamo otkreketati svoj stav zasigurno se naš žablji zbor ne uklapa u prekrasan pjev ptičjeg zbora iznad nas. Ustvari događa se da svojim kreketom navučemo na sebe gnjev susjeda kojima remetimo sklad i mir, ili pak stvorimo sebi neprijatelje među pticama iznad nas koje onda moraju beskrajno mnogo puta prekidati i započinjati svoju skladnu pjesmu.

Znanje u slijepoj ulici

Dok nam učitelji i roditelji prodaju sliku o važnosti znanja u to isto vrijeme, možda i nesvjesno, nude nam besplatno i jednu drugu sliku u kojoj od znanja nema ni «z» . Ali oni nisu jedini, istu tu sliku prodaju časopisi, televizija, ulica, novine, političari,... Kako se to događa? Vrlo lako i odlično sinhronizirano.

Roditelji, učitelji, susjedi, itd. redovito su ozbiljni, tmurni, ljuti, nezadovoljni, čak stječemo dojam da u tome prednjače baš intelektualci. Na temelju čega bismo trebali zaključiti da je lijepo biti pametan kad nam učitelji redovito (čast izuzecima) dolaze u razrede nervozni i ozbiljni? Što je veća nečija informiranost i znanje to je i nezadovoljstvo veće, ispada da je pamet teret. Zašto bismo onda i mi željeli jednog dana postati takvi? Dok nas političari zadivljuju svojim dubokoumnim raspravama o malim i velikim Hrvatima, događajima i osobama iz pluskvamperfekta, živimo jednu virtualnu stvarnost u kojoj ni prezent nije što bi trebao biti. Njima svaka čast za spretnost, hvala im za virtualnost, a svekolikom puku petica za pozornost i glupost.

Gdje je u cijeloj toj priči pamet i koliko prostora u medijima ona zauzima?

Kao kiša meteora po nama pljušte slike prekrasnih, lijepo odjevenih mladih ljudi, razno razne dijete, vježbe zatezanja mišića, IN – OUT savjeti, dostignuća plastične kirurgije,... i sve je tako lijepo i primamljivo upakirano. A onda odjednom uleti neki političar i melje ga melje, ili ako imamo više sreće uleti nekoliko ili čak mnogo političara i onda svi zajedno melju ga melju. Oni su jedini izgleda uspjeli dobro prodati svoju pamet, samo ponekad po njihovim izjavama i načinu vođenja dijaloga možemo zaključiti da su prodali svu količinu koju su imali. Ukoliko i naleti nešto umno ili pak dubokoumno nakon meteorske kiše izgleda tako sumorno i tužno.

U isto vrijeme oko nas cvate šverc, nagrađuje se laktaštvo, caruje profit, ne cijeni se čovjeka prema radu već prema zaradi, a doma mama gubi živce zbog minusa na banci.

(Pokušam primijeniti znanje iz matematike i savjetujem je da napravi još jedan minus pa će joj minus i minus dati plus. Nakon savjeta minus je i dalje minus ali je mama nasmijana. )

A znanje? Gdje je znanje da se pobuni protiv neznanja, da ukaže na sebe, da se izbori za sebe? Možda je zaključano u onim glavama sa tužnim licima, možda je ostavljeno u knjigama, možda je pohranjeno u kompjuterima, ali zasigurno nije na prvim mjestima. Ovo definitivno nije vrijeme za znanje, ovo je definitivno vrijeme za vještine. I zato ludujmo zbog Janice, Ivice, Gorana,...

bez obzira na njihove jedva sklepane rečenice, pratimo naše nogometaše i ludujmo za njima pa i onda kad nos ispuhuju na travu po kojoj igraju. Tko šljivi znanje! Kult tijela je na snazi, u zdravom tijelu zdrav duh!  

Lovci na neznanje i žabe u bijegu

Ljudi su čudna sorta. Lakše ih je rasplakati nego nasmijati. Zato  valjda komedije prati nasnimljeni smijeh publike, a tragedije i drame takvu snimku ne trebaju. Zamislite da gledate neku dramu i u sceni kad režiser smatra da treba plakati puste vam snimku plača publike! Sapunice i crna kronika svakodnevni su ritual. Na pitanje što nas nervira odmah sipamo podatke, ako želimo doznati kad je netko bio jako tužan on će nas iznenaditi brzinom odgovora i neće se pri tome morati puno vraćati u prošlost. Svi vrlo dobro (čak i mi žabe) znamo što ne valja, što je loše, što bismo promijenili. Puno teže pitanje je što je dobro, čime smo zadovoljni, kad smo zadni put bili jako sretni. Sve što je lijepo se podrazumijeva i skoro da i ne primjećujemo vlastitu sreću, ali zato nam tuga ne može promaknuti. Ljudi su čudna sorta, sebična sorta.

I učitelji su samo ljudi. I njihov je život samo ljudski. Oni u svom radu nailaze na brojne probleme i zasigurno ni njima nije lako. Ali oni su tu da nam pokažu svoje znanje, da nam pomognu da zavolimo njihov predmet i kad nam nije lak. Matematika je nekome teška, nekome laka, netko je zna, netko ne zna, ali zato je tu zanimljivi učitelj koji učini da se na njegovom satu osjeća dobro i dobar i loš matematičar, a neki drugi je učitelj tu da se na njegovom satu osjeća dobro samo dobar matematičar ili čak ni on. Učiteljev pristup ovisi dakle o njegovoj osobnosti i karakteru jer ga fakultet tome ne uči, nitko mu te karakteristike ne provjerava kod upisa na dotični fakultet.  Dok s nama ili bez nas jure kroz lekcije i pokušavaju zadovoljiti količinske zahtjeve koji su im nametnuti zaboravljaju na kvalitetu. Pri tome kod mnogih izgleda da uopće ne vole svoje predmete jer ih prezentiraju na prilično dosadan i monoton način koji teško nekoga može privući na razmišljanje i probuditi mu interes. Ono malo vremena koje im ostane koriste u svrhu detektiranja količine našeg neznanja. Smišljaju što je moguće bolje oružje i onda kreću u akciju, počinje sezona lova. Sa zanosom zatim pokazuju (kao i svi strastveni lovci) svoju lovinu i time je cilj njihova postojanja postignut.  

Ovakav pristup guši ionako krhku želju za znanjem a naročito je loše što je prisutan i u osnovnoj školi koja je obavezna i koja gradi temelje znanja.

Ali nisu ni svi učitelji lovci na neznanje, neki od njih su lovci na znanje i uspijevaju izvući maksimum naše pažnje, volje i interesa da prebrodimo zadane nam sadržaje, oni rad grade na znanju kojega otkriju i onda nadograđuju. U nekom drugom svijetu, u nekom drugom tisućljeću možda će takvi biti svi učitelji, možda će ih netko na to naučiti, možda će im netko skinuti tugu, ozbiljnosti i letargičnost s lica, možda će ih neko društvo početi cijeniti onoliko koliko zaslužuju, možda će oni biti jednom sretni a ne samo pametni.  

Dok se učitelji bore sa nama i pokušavaju nam na silu nametnuti svoj skladni pjev, mi onako nesvijesni tog sklada a u duhu svoje vrste znajući vrlo dobro što ne valja, u čemu nismo sretni, što je sve oko nas loše, ni ne pokušavamo im izaći u susret i ponuditi barem pristojnost, jer pristojnost se nije važna. (Kad ste čuli da je neki učenik na kraju školske godine dobio pohvalnicu za lijepo ponašanje, dobar odnos prema prijateljima i odraslima ili sl.?)

Ne nudimo baš ni previše zanimanja za obaveze, puno nam je interesantnije tražiti svoja prava.

Nudimo uglavnom kreketanje i skokove u raznim smjerovima i visinama. Naši skokovi često su bijeg iz drage nam bare jer nastojimo pobjeći pred lovcima, pa se skrivamo u sigurnost kafića, parka ili klupe ispod lipe, gdje u hladu razmišljamo i raspravljamo o tome kako je život nepravedan prema nama. Naši se skokovi mogu najbolje opisati stihom «IDEM TAMO GDJE JE SVE PO MOM». Da, i mi smo sebični, ali tko nam može zamjeriti mi smo ipak samo žabe u bijegu.

Projekt – Kvalitetna škola ili

Teorija izbora u školi

Posljednjih godina na naše prostore se uvukla neka nova ideja koja je stigla iz Amerike i njen je osnivač   dr.William Glasser psihoterapeut koji je svoju teoriju razvio na temeljima Teorije kontrole.

Teorija kontrole je nova, moderna teorija motivacije, zasnovana na istraživanjima grupe znanstvenika koje predvodi dr. William Powers. Najbitnije za teoriju kontrole je to što odbacuje dotadašnju teoriju da su živa bića motivirana izvana (ekstrinzično) i dokazuje da je sva motivacija iznutra (intrinzična).

Glasser je teoriji kontrole dodao svoje koncepte: osnovne duševne potrebe, cjelokupno ponašanje, «album slika» (svijet kvalitete), a kako je prije upoznavanja s Powersovim modelom govorio o ponašanju kao vlastitom izboru pojedinca, dakle i vlastitoj odgovornosti, odlučio je svoje učenje nazvati teorijom izbora. Osim u savjetovanju, Glasser primjenjuje svoju teoriju izbora u radu sa školama (pokret Kvalitetna škola), gdje primjenjuje i Demingov pristup upravljanju vođenjem umjesto «šefovanje». Prema Glasseru kvalitetni voditelj iz svakog odnosa eliminira prisilu, naglašava kvalitetu i potiče proces samoprosuđivanja (odgovornosti).

Glasser objašnjava kako su u dosadašnjim školama učitelji frustrirani jer velik broj učenika odbija učiti, pa vjeruju da je prisila neophodan dio poučavanja i da se učenike može natjerati da žele naučiti ono što ih poučavaju. On tvrdi da takva metoda prisile ne pomaže, jer uvijek smanjuje kvalitetu života učenika kojeg se prisiljava i škola nestaje iz učenikovog svijeta kvalitete. Ukoliko želimo riješiti problem i ako želimo da više učenika uči, moramo prihvatiti da je glavni dio onoga što radimo vođenje i zatim naučiti kako voditi učenike bez prisile.

Osim što nudi promjenu učiteljeve uloge tj. načina na koji on svoju ulogu igra, Glasser nudi i metodu rada u razredu koja se zove timsko – suradno učenje. Pri tome on nije isključiv i ne zagovara primjenu samo te metode, već zagovara kombinaciju tradicionalnih informativnih predavanja i timskog učenja.

Zanimljivo je zatim što se iz kvalitetne škole gubi loša ocjena jer kako Glasser tvrdi loša ocjena ni do sada nije nikoga motivirala da nešto nauči dobro i da počne željeti znanje ili promijeni svoj stav prema školi. Objašnjava to primjerom kako nijedno poslovanje koje želi dugoročno uspjeti ne može sebi dopustiti «luksuz» niskih nadnica, jer slabo plaćeni radnik neće uložiti veći napor potreban da se izrade kvalitetni proizvodi ili pruže kvalitetne usluge.

Osim ocjena on nadalje tvrdi da su obvezatne domaće zadaće jedan od glavnih razloga što toliko učenika izbacuje školu iz svog svijeta kvalitete. Ne govori o potpunom ukidanju domaćih zadaća već o njihovom kvalitetnijem osmišljavanju i u mogućnosti učenikovog izbora.

Projekt kvalitetna škola dugotrajan je i složen proces čije provođenje zahtijeva razbijanje brojnih predrasuda i loših navika, edukaciju učitelja i uključivanje djece od najranije dobi u takav način rada (mada Glasser tvrdi da ni starije učenike nije nemoguće uključiti u takav rad, samo je možda potrebno više truda i razumijevanja dok se škola ne vrati u njihov svijet kvalitete).

Zaključak (bez ključa)

Da je nešto trulo u državi Danskoj to je čak i meni iz moje perspektive jasno. Da je neophodno nešto mijenjati to je više nego sigurno. Pitanje je samo kako i kada? Mislim da treba započeti odmah, a možda je Glasserova teorija izbora pravi put, tko zna?

Zaključak bi mogao biti ova poslovica

«LAKO JE TOVARA DO VODE NATJERAT, ALI GA NIJE  LAKO NATJERAT DA PIJE AKO NIJE ŽEDAN»

 Sve što sam napisala proizlazi iz mog iskustva, iz moje ogorčenosti koja je nastala u osnovnoj školi i nastavlja se dalje kroz gimnaziju u koju sam se nadobudno upisala, a moguće je da se nešto manje nadobudno, ali vrlo skoro iz nje ispišem.

Mojoj  lijenosti i nezainteresiranosti vjerojatno bi i Glasser teško pomogao da se pretvore u nešto pozitivno. Već zasigurno bolujem od kronične bolesti neškolovanja u školi.

U svakom slučaju jedno je sigurno, ja sam se raspisala prvi put u životu u ovolikim količinama, ovo sam pisala danima i osjećam se strašno umorna ali ipak i zadovoljna. Zaključila bih onda samo  da je meni hitno potreban odmor.

Teorija izbora u školi  - Projekt «Kvalitetna škola»

prof. Jagoda Tonšić Krema, prof. Anton Štemberger, prof. Milivoj Vrabec

gđa koja često glumi moju prijateljicu i ponekad ima problema sa bankovnim izvješćima a inače je moja dežurna kritičarka i mama